«svi smo mi različiti, svi smo mi isti»

rečenica je to koja se često spominje, a malo posluša.

Svakim danom imamo prilike čuti, a i vidjeti, razne oblike nasilja zbog međusobne različitosti prisutne u cjelokupnom ljudskom društvu.

Svi mi dolazimo na ovaj svijet s jednakim pravom na život, neovisno o našoj rasi, nacionalnosti i religiji. I u tome smo svi jednaki, ili kako bi još moglo reći – isti.

Nitko na svijetu nema jednak osobni razvoj. Svatko stvara svoju osobnost na svoj jedinstven način. Kao djeca, sklapamo lako prijateljstva jer nam nije važno ako je drugo dijete Musliman, Židov, Katolik, Ateista ili pripadnik neke druge religije. Kao djeca, nije nam važno jeli drugo dijete Hrvat, Albanac, Srbijanac, Bosanac, Talijan, Englez, Francuz, Amerikanac, Japanac, Rus ili koje druge nacionalnosti. Kao djeca, ne smeta nam što je drugo dijete crne, žute ili bijele boje. U tom periodu života, ne čine se niti velike razlike u moći između spolova, a niti nas ne muči ako je nečiji roditelj bogatiji ili siromašniji.

Djeca jedino razlikuju ako je netko duhom dobar ili loš. Zato djeca i jesu sretna. Raduju se svima koji se nalaze u njihovom okruženju.

Čovjeku ne treba puno da način razmišljanja i življenja promjeni od onog dječjeg. Već od stupanja u škole, mjesta u kojima bi se svijest čovjeka trebala educirati na toleranciju i valorizaciju različitosti svog bližnjeg, stupaju razni oblici diskriminacije koji se, iz godine u godine, umnožavaju. I tako se zatvaraju vrata ljudima što se samo po jednoj karakteristici razlikuju od nas. Počinju nastajati razmišljanja kao što; «ako nije katolik nije dobar. Ajme, pa on je Talijan. Nemoj se družit s njim, on ti je crn. Nećemo ju za šefa, ona je žena. Moraš ga izbjegavat, on ti je homoseksualac....» takvih i sličnih rečenica čujemo svakodnevno, na kavi, na ulici, u crkvi, u bolnici, odnosno gdje god se mi kretali. Osim toga, danas se prst upire i prema različitim životnim obrazovanjem, ukusima glazbe, tv programa, oblačenja, te kojekakvih drugih karakteristika što nas čine različitima. Zbog mržnje prema različitosti gubimo, s vremena na vrijeme, prijatelje koje smo jako voljeli kao djeca, ne razmjenjujemo si informacije i saznanja sa susjedima, lažemo jedni drugima, ogovaramo, tjeramo ljude dalje od sebe, a poneki se usude i odlučivati o nečijim životima, smiju ili ne smiju ostati na ovom svijetu jer su drugačiji.

Reklo bi se, tu nema pomoći. Štogod mi učinili, promjene neće biti. No, to nije istina. Svaka revolucija, u povijesti, počela je od pojedinca. Za bolji život potrebno je puno hrabrosti i dobrotvorne borbe. No, kad se spomene borba, većina pomisli da su to prikazi nasilja s kojekakvim vrstama oružja. Nasilje se nikad ne suzbija daljnjim nasiljem. Jedina oružja koje se treba koristiti u takvoj borbi je topla i draga riječ, te visoka razina tolerancije.

Život treba cijeniti, kako svoj, tako i tuđi. Različitost nije mana, već vrlina. Što više mjesta posjetiš, što više ljudi upoznaš, te što više jezika znaš, to si bogatiji. No, glupost ljudska ne razmišlja tako. Smijemo se i omalovažavamo javno jadnog Kineza, što pokraj nas sjedi, jer ne razumijemo što priča. Ne razmišljamo o tome kako on ima sreću to što zna oba jezika, te nas razumije sve što zborimo dok mi njega ne. Ljudska glupost omalovažava sve kulture koje su drugačije po bilo kojem aspektu. Ne razmišljamo koliko možemo dozrijeti i lakše živjeti ukoliko dopustimo da saznanja o životu druge kulture dođu do nas. Što više je druga osoba različita, to više možemo naučiti od nje.

Mi, takozvani, odrasli trebali bi se ugledat na toleranciju djece. Prihvatiti onog što stoji pokraj tebe onakvim kakvim je.

Živjeti, pustiti ostale da žive i zajedno uživati u životu.