«Ako neću sad, kad ću?»

Sve je započelo jedne zimske noći u hladnoj Puli.

Nekoliko dana nakon novogodišnjeg slavlja, Tinlina, uredna studentica ekonomije, spremila je večeru za svoju prijateljicu poduzetnicu Leonedu. Izvadila je pećenje iz pećnice, obrisala štednjak, pomela kuhinju i presvukla se u čistu trenirku, budući da je to trebala biti samo skromna večera dviju prijateljica. Sat je odzvonio osam sati uvečer i na vratima čulo se kucanje.

Naravno, bila je Leoneda. No, ne sama. Iza nje, ušao je crnokos čovjek s pomalo rumenim obrazima. Začuđena Tinlina ostala je bez teksta, držeći se za kvaku otvorenih vrata.

  - To je Marko. Moj novi poslovni partner. Upoznali smo se prošli tjedan u Novigradu. Rekao mi je da nema šta radit večeras, pa sam ga pozvala na našu večeru.–rekla je ubrzano nasmijana Leoneda.

-         Hmmm...ako ne smetam?! – dodao je Marko, čiji su se obrazi sve više crvenjeli.

Zbunjena Tinlina pocrvenjela je nakon tri sekunde, zbog iznenađenja ali i zbog svog izgleda. Dok su gosti bili fino obučeni, kao da im je to neki poslovni sastanak, a ne prijateljska večera, ona je na sebi gledala svoju tri broja veću trenirku u kojoj je izgledala kao čavao u ispumpanoj lopti. I tako je neko vrijeme ostala u šutnji razmišljajući, dok su ju gosti gledali upitnim licem.  Tinalina, nakon što je primijetila nastalu neugodnost u situaciji u kojoj se nalazila, sabrala se i odgovorila gostima.

- Oh, oprostite. Nisam se nadala takvom iznenađenju. Ne smetate, ne, Marko! Evo, nisam se nadala da će Leoneda doći tako točna, budući da uvijek kasni, pa sam još u kućnom odijelu. Eeevo, raskomotite se u primaći, ja odmah stižem. Leoneda, možeš izvadit vino! Znaš di ćeš ga nać!! – prozborila je Tinlina i potrčala u sobu.

U sobi, nastao je pravi kaos u manje od minute. Majica plava, pa žuta, pa šarena, pa tigrasta, pa crna. Grudnjak s čipkom, bez čipke, s umecima, bez umetaka. Suknja kratka, suknja duga s prorezom, hlače crne, sive, smeđe. Tajce duge, kratke, s ukrasom. Sve se to nalazilo na krevetu. Nakon ubrzanog razmišljanja, Tinlina opredijelila se za crnu haljinicu što je ostala visjeti u ormaru. Brže bolje, primila je ostalu odjeću i gurnula u ormar kako bi izbrisala tragove kaosa. Obukla se, našminkala i otišla se družiti s gostima.

-Uh..koja promjena!!- začuđeno je prozborio Marko.

-Ma ona, ti gotovo, uvijek tako. Nikad ju nisam našla nesređenu. A znamo se sigurno već tri godine. Otkako je u biti počela studirati. – dodala je Leoneda. 

-         A da?! Šta studiraš?!

-         Da. Na ekonomiji sam.

-         Ja sam diplomirao prije šest godina. Nije bilo posla pa sam otvorio svoju privatnu firmu.

Trrrrr.... čuo se zvuk iz trbuha Marka. Dvije su se djevojke osvrnule s pogledom čuđenja prema Marku, koji se ubrzo počeo opet crvenit u licu.

-         Ah, oprostite... Uvijek kad spomenem posao, malo ogladnim.

-         Bit će da je to bio znak da počnemo jesti. Ajde, za stol prije no što se ohladi. –rekla je Tinlina stavljajući još jedan pribor za jelo na složeni stol.

Tako je započela ugodna večera. Uz ispijanje dobrog vina, Tinlina i Marko su se podosta raspričali. Nisu niti primijetili, a na satu odzvonio je jedan sat nakon ponoći. Kako se smatrala suvišnom u situaciji u kojoj se nalazila, Leoneda odlučila je pobjeći.

-         Joj, već je toliko sati, a ja ujutro imam sastanak. Moram ić.

-         Ja ću te prebacit.

-         Ne, ne. Ti ostani. Šteta bi bilo da radi mene prekinete ovaj divan razgovor. Ostani. Ne brini. Snaći ću se ja.

-         Ah, ne. Ja ću te prebacit. I bez prigovaranja. Ne vjerujem da bi Tinlina dopustila da joj prijateljica hoda sama po gradu usred noći. Šta ne?

-         Da, da. Marko ima pravo. Idi s njim. Meni se ionako spava, a ujutro imam predavanja na koja, ah, ne mogu ne biti prisutna. –reče Tinlina.

Prisiljena nagovaranjem dvoje, Leoneda pristala je na prijevoz.

Nakon što su stali ispred doma Leonede, prije no što je izašla iz auta, započela je razgovor.

-Sad mi molim te kaži zašto nisi ostao kod Tinline? Ne možeš mi dat ispriku da ti nije bilo dobro kod nje.

-Neću ti dat tu ispriku. Jer mi je stvarno bilo dobro kod nje. Ali samo zato jer si ti bila tamo. Tinlina je super osoba, al nije ti. Ti me uzbuđuješ, ti me izluđuješ. Tvoj smijeh promatrao sam cijelu večer.  Sviđaš mi se od prvog trena kako sam te vidio onaj dan u Novigradu na prezentaciji. Lijepa si. Miris tvoje kose stalno mi je u mislima. Ne znam dal smijem.....

 Prekinuo je svoj govor, uhvatio Leonedu za rame i nježno poljubio. Opčinjena trenutkom i strašću, Leoneda se nije opirala. Nakon nekoliko strastvenih poljubaca, našli su se u njezinom stanu u plahtama kreveta.

Ujutro, Leoneda probudila se čuvši čudan zvuk. Bila je to cipela Marka što mu je slučajno ispala dok se u tišini spremao.

-Ideš?

-Da, da. Moram. Imam sastanak sad u 9. Al ti ostani ležat. Tako si lijepa kad spavaš. Idem ja. Zvat ću te popodne!

Ubrzo, Marka nije više bilo u stanu Leonede.

Prošlo je nekoliko sati, i Leoneda počela je pogledavati na sat. Očekivala je poziv koji joj je Marko obećao. Prošlo je popodne, prošlo je jutro, prošlo je i drugo popodne, prošao je i tjedan, no poziva nije bilo. Htjela ga je nazvat, no bilo ju je sram. Kako ne bi mislila više o njemu, odlučila je prošetati malo gradom.

Na tržnici susrela je Tinlinu koja ju je dočekala nasmijana s raširenih ruku.

-         Hvala ti! Hvala ti, Leoneda!! Da nije tebe i tvojih čudnih iznenađenja, ne bi bila ovako sretna sada!!

-         Hej, šta je bilo?? Sva mi nešto zračiš! Ajd, reci!

-         Ma prošli tjedan, kad si dovela Marka kod mene na večeru, napravila si mi jedan od najvećih poklona do sada. Drugi dan, me zvao. Ispričao se što je brzo otišao i pozvao me na kavu. Pričali smo cijelu noć. Predivan je! Sljedeći dan, iznenadio me doručkom. Ispekao je tostiće sa sirom i donesao mi ih tople. Da ću uzet sok, primio me za rame i poljubio me. Tako ti je sve počelo. Dan za danom, dolazi kod mene. Svaki dan s novim iznenađenjem. Jučer mi je, molim te, donesao gitaru i počeo pjevat neku svoju pjesmu. Iskreno, pjesma nije bila nešto. Al pravila sam se da mi se sviđa. Da si samo vidjela koliko mu je stalo. Sad sam baš krenula kupiti nešto za njega. Ideš sa mnom?

Leoneda, iznenađena viješću, te duboko povrijeđena, izmislila je kako ima zakazan sastanak i kako ne može. Pustila je Tinlinu u svojoj sreći i otišla natrag kući, pomalo bijesna na Marka.

Bijes rastao je Leonedu. Osjećala se povrijeđeno, prevareno, nasamareno. Cijelu noć okretala se u krevetu. Nije joj bilo jasno zašto je Marko to sve učinio. Nije izdržala dugo. Već sljedeći dan uputila se u Markov ured. Kad tamo, novo iznenađenje. Tajnica ju nije niti stigla zaustaviti, kad je banula u ured i tamo, neočekivano našla Marka ne kako proučava tržište, već u zagrljaju jedne nepoznate žene.

-Kako si mogao? – ljutito je prozborila Leoneda i pobjegla.

-         Tko je ta žena? – upitala je žena.

-         Ah, joj. Totalno sam zaboravio da imam zakazan važan sastanak. Molim te, obuci se. Ne mogu se sad družiti s tobom. Zvat ću te čim se oslobodim. Može?! Znao sam da da. S tobom se mogu uvijek lijepo dogovoriti. Ajd, vidimo se kasnije.- tako je na brzinu Marko obradio ženu u uredu, ne dajući joj nikakvu konkretnu informaciju već samo dobru ispriku za Leonedin ispad, te je brzo izašao iz ureda

Nakon jednog objekta, Marko je prešao na drugi. Potrčao je

-         Leoneda čekaj!!!

-         Šta da čekam?

-         Čekaj da ti objasnim!

-         Nemaš mi šta objašnjavat!! Nešto sam vidjela svojim očima, ako se ne sjećaš?! Ono malo prije! Nešto mi je rekla Tinlina!! A vjerojatno ima i još!! Želiš mi o tome dati objašnjenja! Kao da mi nije dosta i ovo dosad!

-         Znaš za Tinlinu?

-         Da, znam. Mislio si da neću ubrzo saznat? Pa prijateljice smo! Nisam joj ništa rekla o nama, al nakon onog što sam vidjela u tvom uredu......ahhh..... Nevjerojatan si!!

-         Daj, daj, smiri se. Pa dobri smo si.

-         Dobri? Nakon svega? Ti očekuješ od mene da se ponašam kao prije? Samo mi reci. Koliko još žena imaš naokolo? Deset? Dvadeset?

-         Ne brojim. Jednostavno si ne mogu pomoći. Volim žene, a one mene. Obožavam strast, doticaj i isprobavanje novosti koje se  nude.

-         Ti nisi normalan!

-         Normalan sam. Samo uživam u životu. Imam novac, uspjeh i lijepe žene. Jedno ide s drugim. Mlad sam, radi posla moram puno putovat. Ako neću sad, kad ću! A mi smo i dalje prijatelji, šta ne? Možemo, tu i tamo, i ponoviti ono naše. Bila si sjajna!

Smiješio se Marko u pokušaju zagrljaja Leonede. No, Leoneda se oduprla, lupila nogom Marka u koljenu i otišla govoreći: - Ako neću sad, kad ću?!

Nije pričekala sljedeći dan, već se odmah uputila prijateljici. Ispričala je sve Tinlini koja u početku nije mogla vjerovat da se drag, nježan i romantičan Marko može tako ponašat a i tako razmišljat. No, znajući da je Leoneda uvijek bila iskrena prema njoj, kao i prema svima, nakon nekoliko sati razgovora ipak je povjerovala.

Nekoliko dana kasnije, Marko se neugodno začudio kad je putem medija otkrio kako postoji stranica anonimnog autora s naslovom «Ako neću sad, kad ću?» gdje se uz sliku spominje njegovo ime s upozorenjem svim ženama na oprez pri prilaženju tog individua jer može prouzrokovati lako lomljenje srca.