Ja, Vatra, nemirna i nestalna,
palim sve oko mene,
ostavljajući samo crnu prašinu
uvijek iza sebe.
Ti, Voda, mirna i tiha,
smiruješ nemir bijesan
što leži mi na duši
i jedini otkrivaš,
iz dana u dan,
što u zbilji ja jesam.
Vjetrovi, nervozni i brzi,
ugasit su me htjeli.
No, zbog prevelike borbe,
zelene šume i šarene planine
zajedno smo crnilom pomeli.
Al, onda, došao si.
Smanjio mene, Vatru, u plamen,
sićušan, blag i nježni,
koji svojom toplim
godi tvojoj biti,
al ne da joj da ispari
i u tišini se nada da ga ti, Voda,
nećeš ugasiti niti.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.